Ratovi kroz povijest

Legionar

Legionar (Legionarius oko 75. godine) na slici ima galski tip željezne kacige. Tijelo mu štiti oklop od pokretljivih vodoravno položenih metalnih ploča koje međusobno povezuje kožno remenje. Isto tako zaštićena su mu ramena, a ukrasi i kopče izrađeni su od bronce. Taj oklop još se naziva i lorica segmentata (oklop iz dijelova), vrat od metalnih ploča štiti mu marama. Štit scutum ukrašen je znakovljem legije, a u ovom slučaju prepoznajemo orlova krila i munje, po čemu zaključujem da se radi o 12. legiji ili LEGIO XII FULMINATA (gromovita legija koja je naoružana munjama), a to pak dovodi do saznanja da se baš ta legija negdje istaknula u bitki. Temeljno naoružanje legionara je kratki mač gladius, dva kratka koplja za bacanje pilum i kratki bodež pugio. Oko struka nalazi se pojas cingulum na kojem visi kožno remenje s okruglim pločicama, a namjena mu je da zaštiti «meki trbuh» legionara. Legionar odjeva kratku crvenu tuniku, a na nogama su mu kožne sandale caligae s dvostrukim kožnim potplatama pojačanim metalnim čavlima.

Bitka kod Termopila

Slava bitke kod Termopila legendarna je kao i slava bitke kod Maratona. Međutim, uvijek je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim nastupajućim protivnikom. Preko svakog planinskog grebena vodi mnogo putova. Sve ih zaposjesti i motriti ih, vrlo je teško, a sve ih zaštititi i braniti gotovo je nemoguće. Perzijanci bi ionako našli put za obilazak Termopila i bez izdajnika Efijalta.
Ako se planinski greben koristi kao zapreka protivnikovom nastupanju glavne snage treba rasporediti prema putovima koji vode preko grebena tako da se odvojeni protivnikovi odredi koji nastupaju preko planine razbiju i potuku. U bitki kod Termopila izgledalo je da su Grci napravili baš ovu grešku, no, nije bilo baš tako.
U stvarnosti je bilo drukčije. Bilo je potpuno nemoguće da Grci iskoriste planinu Etu kao zapreku. Naime, Grci nisu mogli tu prikupiti sve svoje snage i da baš tu zapodjenu odlučujuću bitku. Znali su Grci da ne mogu očekivati od građanske milicije nekoliko malih republika da one pošalju cjelokupne svoje snage daleko od domovine gdje bi bili izloženi opasnostima velike bitke. Usto, veći dio Grka, a prednjače Atenjani, traže odlučan sukob na moru, gdje se on i odigrao.
Prije nego što su dobili bitku kod Salamine, Grci prepuštaju Perzijancima cijelu srednju Grčku, pa čak i prazne sam grad Atenu. Ako se cijela zemlja prepusti protivniku bez otpora to demoralizirajuće djeluje na narod. Zbog toga Grci moraju zaposjesti Termopilski tjesnac htjeli oni to ili ne.
Istodobno grčka flota napada perzijsku kod rta Artemiziona. U slučaju pobjede grčke flote bilo je za vjerovati da će Perzijanci odustati od napada kopnom. Obije flote borile su se nekoliko dana bez odlučujućeg rezultata, a na kraju grčka flota odstupa očekujući svježa pojačanja i provodi popravke na svom brodovlju u lukama, što pak je za perzijsku flotu bilo puno kompliciranije.
Ovim ishodom posjedanje Termopilskog tjesnaca gubi svaki smisao. Maloj vojsci spartanskog kralja Leonide ne preostaje ništa drugo nego da izgine ili da odstupi. Mnogi kritičari kažu da je Leonida trebao odstupiti – kritičari bi sigurno odstupili, ali ne i Leonida! Iako je Leonida po zaprimanju izvješća o nastupanju Perzijanaca svojoj maloj vojsci zapovjedio odstupanje, on je sam s 300 najhrabrijih Spartanaca ostao da zaštiti odstupanje, a samim time i da dokaže svojom žrtvom da je formalno pogrešna obrana klanca ustvari tračak nade za pobjedu. Leonida je, kao što je to uvijek kod velikih vojskovođa, vidio dalje, imao je viziju, uzimao u obzir moralni element rata. Za buduće bitke bilo je jako značajno da se ulazak u Heladu za doklačene barbare ne odigra bez boja.

Sami Grci baš tako su i shvatili bitku kod Termopila, a o tome jasno nam govori natpis na grobu Leonide i njegovih 300 Spartanaca:
- Putniče, obavjesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine. -

Aleksandar III. Makedonski – Veliki (356. – 323. p. K)

Imao je samo 20 godina kada mu je umro otac kralj Filip II. Makedonski. Iako se iskustvo stječe s godinama, Aleksandar je vrlo rano pokazao da je sposoban vojnik, administrator i diplomat.
Imao je samo 16 godina kada ga je otac postavio za regenta tijekom njegove nenazočnosti zbog jedne od vojnih kampanji. Na svoju inicijativu poveo je vojsku protiv pobunjenih tračkih plemena, zauzeo njihov grad i nazvao ga Aleksandropolis. S 18 godina vodi u bitki kod Heroneje 338. p. K. Elitno makedonsko konjaništvo na također elitnu tebansku svetu satniju. Kao vojni zapovjednik pokazao je da ima smisla za organizaciju, ali i za inventivnu improvizaciju. U vojnoj kampanji u Trakiji, nakon očeve smrti, protivnik je jednom napao makedonsku vojsku na hodnji. S jedne uzvisine na kolonu su puštena prazna i bez zaprega bojna kola. Aleksandar je zapovjedio vojnicima da se razmaknu i propuste kola, a oni koji to zbog sabijenosti ne mogu, neka legnu i prekriju se štitovima. Incident je prošao bez gubitaka po vojnike makedonske falange. Drugom prilikom improvizirao je prijelaz svoje vojske preko Dunava na ribarskim brodicama i čamcima koje je pokupio u nekoliko obalskih naselja, potpuno iznenadivši protivnika. U pohodu protiv Tesalaca dao je u planini Ossa prosjeći put u stijenama kako bi svoju vojsku mogao dovesti iza leđa protivniku koji ga je čekao zatvorivši prolaz kroz klanac.
Osobna hrabrost Aleksandra svakako je bila primjer i poticaj njegovoj vojsci. U bitki na Graniku Aleksandar je izgubio konja i dva puta je ostao bez koplja. U dvoboju je ubio perzijskog vrhovnog zapovjednika, kraljeva zeta Mitridata, potom njegovog dozapovjednika Roziaka, koji ga je prije toga dohvatio mačem po kacigi. Od napada drugog dozapovjednika Spitridata zaštitio ga je njegov prijatelj odsjekavši ovome ruku s mačem. U bitkama Aleksandar je bio nekoliko puta ranjen.
Pripremajući se za pohod na Perziju u svoj stožer uzeo je očeve iskusne generale i veterane i učene ljude svojeg doba, među kojima je bio i njegov učitelj i tutor Aristotel. U osvojenim gradovima na vlasti je ostavljao domaće plemstvo, a uspio je i okupiti grčko-makedonsku-perzijsku aristokraciju oko zajedničkih interesa. Osobno je priredio vjenčanje nekoliko tisuća svojih vojnika s perzijskim nevjestama vodeći se s idejom spajanja svjetova.
Kako bi danas izgledao svijet da Aleksandar nije umro u 33. godini života, možemo samo nagađati. Sa sobom je odnio u grob ideju jedinstvenog carstva svih naroda svijeta čije bi granice oplakivale samo vode oceana. Nakon njegove iznenadne smrti golemo carstvo podijelili su njegovi zapovjednici i kako je to već uobičajeno u ljudskoj povijesti – međusobno su zaratili.

Vojska Aleksandra III. Makedonskog

Falanga (Phalanks) – neprekidan zbijen linijski postroj kojeg čine više vrsti. Štit do štita, kaciga do kacige, ratnik do ratnika bojni poredak koji primjenjuju vojske antičkog doba.

Makedonska falanga – Makedonski teški pješaci pezeteri odbacuju, za razliku od grčkih, klasični grčki oklop i smanjuju promjer štita čime ulažu svu svoju snagu u silinu udara dugim kopljem (saris) koje se mora držati s dvije ruke. Postrojavaju se u falangu od 16 vrsti, ali mnogo više zbijeniju od grčke (rastojanje po širini 0,9 m, a odstojanje po dubini 0,6 m) gdje se proguraju duga koplja (4, 93 m, a kasnije 4, 32 m). Bio je to doista nepristupačan i neprobojan zid koplja, silovitog udara kada bi se kompaktno sručio na protivnika. Međutim ono što makedonska falanga u odnosu na grčku dobiva u udarnoj snazi gubi u okretnosti i manevru.
Makedonska falanga u odnosu na grčku ne predstavlja napredak u taktičkom smislu jer u rastresitijoj grčkoj falangi do izražaja dolazi mogućnost pojedinca da iskaže svoju vještinu u bliskoj borbi, a makedonska to nadoknađuje svojom masom.
Međutim makedonska falanga ima još nešto, a to je isključivo makedonski izum. Naime, radi se o srednjem pješaštvu hipaspisti (hypaspistai) koji su teže opremljeniji od lakih peltasta (peltastoi), a istodobno lakše od teških hoplita. Uočen problem, kada se tijekom bitke konjaništvo odvoji od falange ostavljajući joj tako opasno nezaštićene bokove, riješili su upravo hipaspisti. Oni su nešto brži od ratnika iz falange (hoplita), ali su istodobno sporiji od konjaništva i idealni su za zaštitu bokova falange.
Najteži i najprestižniji među konjanicima bili su pripadnici «kraljeve družine» (makedonski aristokrati oko 1700 konjanika) oklopljeni heteri (hetairoi). Slijedi ih srednje konjaništvo koje se sastoji od 800 konjanika grčkih državica i od 1700 konjanika iz Tesalije. Lako konjaništvo čini oko 800 konjanika iz Trakije (prodromi). Najteži oklopni pješaci jesu hopliti, njih oko 7000 iz grčkih državica. Jezgru čini makednoska falanga s 12 000 ljudi. Laki pješaci peltasti (peltastoi) njih oko 7000 iz Trakije i oko 5000 iz Grčke, a najlakših pješaka naoružanih praćkama i lakim kopljima za bacanje bilo je: Ilira oko 1000, 500 Agrinjana i oko 500 strijelaca s otoka Krete.
Aleksandar je svoju vojsku postavljao u bojni složaj koji se slobodno može nazvati stereotipnim. U sredini falanga, lijevo lako konjaništvo, desno hipaspisti i do njih heteri. Falanga je zauzimala različite složaje od kolone, klina, kosi red, kvadrat, polumjesec i kretala se na sve četiri strane. Uvijek je falanga na sebe primala udar i bila je temelj za zaustavljanje i otupljivanje napada, dok je konjaništvo najvažniji instrument napada. Aleksandrova prosudba kada iz defenzive prijeći u ofenzivu bila je odlučujuća.

Bojni slonovi u vojsci Aleksandra Velikog

U bitki protiv perzijskog kralja Darija kod Gaugamele 331. p. K. vojnici Aleksandra Makedonskog nemalo su se iznenadili ugledavši slonove s drvenim kulama na leđima iz kojih su ih gađali strijelci. Osobito teško izašli su nakraj sa 100 slonova vojske indijskog kralja Pora u bitki na Hidaspu 326. p. K. Napredujući ispred pješaštva slonovi su razbili red falange i gazili, te bacali u vis zbunjene vojnike Aleksandrove vojske. No, bitku su spasili kretski strijelci koji su preciznim pogodcima poubijali goniče slonova, te su ovi ostali obezglavljeni. Sam Aleksandar bio je zadivljen slonovima i nakon poraza Indijaca, slonovi postaju dio njegove vojske.
Bojni slonovi teški su 4 – 5 tona, visoki 3 m, a dugi 3,5 m. Na leđima mogu nositi teret od 4 tone. Izvrsni su plivači i tijekom dana mogu priječi oko 100 km. Dresirani bojni slonovi jako su poslušni, ali zaplašeni lako podivljaju. U vojsci Aleksandra Makedonskog imaju posadu (ako smijem to tako nazvati) od indijskog goniča i dva, a kasnije i četiri vojnika koji se nalaze u kuli (hovdahu). Vojnici su naoružani dugim kopljima, lukom i manjim kopljima za bacanje. U bojnom složaju postavljaju se ispred glavnog bojnog reda na međusobnom razmaku 20 – 50 m, ali nikada ispred falange. Zbog straha konja od slona, uspješno mogu zaustaviti napad konjaništva. Iako ih je bilo teško ubiti, ipak slonovi imaju jedan veliki nedostatak, a to je: zbog ubijenog goniča i mnogih rana od strijela i koplja lako podivljaju. Tada su slonovi opasni kako za protivnika tako i za vlastite redove. U strahu i izbezumljeni pregaze sve što im je na putu. Zbog toga oni dobivaju zaštitu lakog pješaštva koje treba držati protivnika dalje od slona.
Zanimljivo je da kasnije slonovi Kartažana nemaju kulu već vojnici sjede na tepihu.
Uspoređujući slonove s konjaništvom, oni su manje pokretni i sporiji, pa ih je najbolje bilo uporabiti protiv sporog ili stojećeg protivnika. Najbolja efikasna obrana od slonova bili su metalni šiljci u obliku zvijezde, otprilike onakvi kakvi se danas koriste u policijskim zaprekama, koji pobacani po cesti probuše automobilske gume.
Posebne skupine lakih pješaka nosili su te šiljke u platnenim torbama i bacali (sijali) su ih pod noge slonova koji su izbezumljeni od bola podivljali gazeći sve pred sobom.

Dijadosi - Aleksandrovi nasljednici

U večernjim satima 13. lipnja 323. godine p. K. Umro je Alekasandar III. Makedonski ne odredivši svojeg nasljednika. Popis moćnih, sposobnih, hrabrih i slave željnih Aleksandrovih zapovjednika, prijatelja i rođaka, koji su se smatrali da imaju pravo na ostavštinu golemog carstva, bio je podugačak.
Dijadosi (diadokhos - baštinik) ili samozvani baštinici već nad mrtvim tijelom Aleksandra počeli su potezati mačeve jedni na druge. Najstariji od konkurenata bio je 70-to godišnji vojskovođa Antipatar koji je pomogao Aleksandru popeti se na prijestolje. Najmoćniji je ipak bio Antigon s nadimkom Monoftalmos (jednooki) jedan od najistaknutijih Aleksandrovih vojskovođa. Među njima bio je i Eumen svojedobno savjetnik Filipa II. Makedonskog sada prvi čovjek kraljevskog ureda. Tu su i dva velika Aleksandrova prijatelja: Perdika koji je s njim ratovao još u Tebi, a na Indu mu je mačem izrezao strjelicu iz prsa i Ptolomej koji je sudjelovao u svim njegovim pohodima i na kraju stekao položaj sličan današnjem ministru rata. Na kraju bila su tu i četiri mlađa zapovjednika: Lizimah zapovjednik Aleksandrove osobne straže, Krater, Seleuk i Leonat. Uz te moćne ljude tu su i dvojica potpuno bespomoćnih: Aleksandrov maloumni polubrat Filip Arhidaj i još nerođeni sin koji će dobiti ime Aleksandar.
Svim konkurentima bilo je stalo da se domognu cjelokupnog Aleksandrovog carstva, odnosno da postanu regenti ili namjesnici maloumnog Filipa i kasnije Aleksandrovog sina kojeg su proglasili kraljem.
Povijest ne zna kako, ali Perdika je u jednom trenutku pretekao sve ostale konkurente dokazavši da je svoj prsten Aleksandar ostavio baš njemu, a samim time i cijelo carstvo. Da bi zadovoljio ostale pretendente Perdika dijeli satrapije (pokrajine): Antigomn dobiva Veliku Frigiju, Ptolomej Egipat, Leonat Malu Frigiju, Lizimah Trakiju, Eumen Kapadokiju, Antipatera je postavio na mjesto namjesnika Grčke i Makedonije, a Seleuka za zapovjednika garde.
Ovakva podjela nije dugo trajala i uskoro počinju bitke dijadosa koje su bile zenit Aleksandrovog carstva.

Richard Sorge ( 04. listopad 1895. – 07. studeni 1944.)

Richard Sorge rođen je u Baku, Rusija kao deveto dijete njemačkog inženjera rudarstva Wilhelma Sorgea i njegove žene ruskinje Nine Sorge. Godine 1989. njegova obitelj seli se u Njemačku kod strica koji je sekretar Karla Marxa. U listopadu 1914. mladi Richard Sorge dobrovoljno se prijavljuje u Njemačku vojsku i službuje u 3. topničkom gardijskom divizijunu na Zapadnoj europskoj bojišnici gdje je godine 1916. teško ranjen fragmentom (šrapnel) granate. Kako se pokazao kao vrlo hrabar vojnik odlikovan je Željeznim križem i promoviran u čin kaplara topništva.
Richard Sorge, kao sovjetski špijun u Japanu, već u proljeće 1941. upozorio je Staljina da će Njemačka sigurno napasti Sovjetski Savez. Međutim, Staljin je mislio da je to samo propaganda, da se pokušava činiti pritisak kako bi se poboljšali ekonomski odnosi i to upozorenje nije shvatio ozbiljno. Iza toga dolazi do prve katastrofe. Čim su počela neprijateljstva, njemačko zrakoplovstvo je potpuno uništilo sovjetsku stranu. Richard Sorge ponovno upozorava Staljina i kaže da Japanci sigurno neće napasti u Sibiru. Bilo je mnogo sovjetskih vojnih snaga raspoređenih u istočnom Sibiru u slučaju japanskog napada, no ovaj put Staljin je povjerovao Sorgeovoj informaciji, pa su sovjetske trupe mogle biti povučene s istoka za protuudar na zapadu SSSR-a.
Zašto Japanci ne napadaju Sibir? Vojničkom logikom i strategijski gledano Japan nema nikakve interese u Sibirskoj pustoši, pa se okreče pacifičkom bazenu i napada SAD u Pearl Harbouru. Međutim, Japanci se i dobro sjećaju naučene lekcije u Kini koju su napali, porazili i osvojili, ali nikada je nisu pokorili, dakle, nisu uspjeli silom nametnuti vlast toj velikoj zemlji. Ovime su SAD prisiljene ući u rat, SSSR može svježe snage slobodno dovući s istoka, a ono što je do tada bilo sasvim sigurno (Njemačka pobjeda u ratu) postaje sve upitnije.
Ima i jedna interesantna stvar oko tih svježih sovjetskih snaga koje su te presudne ratne godine stigle u Moskvu. Naime, bili su to zimom prekaljeni vojnici, zamislite samo: u danima kada su oni stigli u Moskvu, temperatura je bila – 25 0 C. Moskovljani su se smrzavali, a oni su jednostavno poskidali svoje vunene kapute i darežljivo ih poklanjali zaprepaštenim vojnicima braniteljima Moskve, jer, ama ljudi moji, njima je jednostavno bilo vruće! U Sibiru, odakle su oni stigli, temperatura je tih ratnih dana znala noću pasti i na – 65 0 C.
Richard Sorge umro je 07. studenog 1944. godine.

Bitka kod Termopila

Slava bitke kod Termopila legendarna je kao i slava bitke kod Maratona. Međutim, uvijek je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim nastupajućim protivnikom. Preko svakog planinskog grebena vodi mnogo putova. Sve ih zaposjesti i motriti ih, vrlo je teško, a sve ih zaštititi i braniti gotovo je nemoguće. Perzijanci bi ionako našli put za obilazak Termopila i bez izdajnika Efijalta.
Ako se planinski greben koristi kao zapreka protivnikovom nastupanju glavne snage treba rasporediti prema putovima koji vode preko grebena tako da se odvojeni protivnikovi odredi koji nastupaju preko planine razbiju i potuku. U bitki kod Termopila izgledalo je da su Grci napravili baš ovu grešku, no, nije bilo baš tako.
U stvarnosti je bilo drukčije. Bilo je potpuno nemoguće da Grci iskoriste planinu Etu kao zapreku. Naime, Grci nisu mogli tu prikupiti sve svoje snage i da baš tu zapodjenu odlučujuću bitku. Znali su Grci da ne mogu očekivati od građanske milicije nekoliko malih republika da one pošalju cjelokupne svoje snage daleko od domovine gdje bi bili izloženi opasnostima velike bitke. Usto, veći dio Grka, a prednjače Atenjani, traže odlučan sukob na moru, gdje se on i odigrao.
Prije nego što su dobili bitku kod Salamine, Grci prepuštaju Perzijancima cijelu srednju Grčku, pa čak i prazne sam grad Atenu. Ako se cijela zemlja prepusti protivniku bez otpora to demoralizirajuće djeluje na narod. Zbog toga Grci moraju zaposjesti Termopilski tjesnac htjeli oni to ili ne.
Istodobno grčka flota napada perzijsku kod rta Artemiziona. U slučaju pobjede grčke flote bilo je za vjerovati da će Perzijanci odustati od napada kopnom. Obije flote borile su se nekoliko dana bez odlučujućeg rezultata, a na kraju grčka flota odstupa očekujući svježa pojačanja i provodi popravke na svom brodovlju u lukama, što pak je za perzijsku flotu bilo puno kompliciranije.
Ovim ishodom posjedanje Termopilskog tjesnaca gubi svaki smisao. Maloj vojsci spartanskog kralja Leonide ne preostaje ništa drugo nego da izgine ili da odstupi. Mnogi kritičari kažu da je Leonida trebao odstupiti – kritičari bi sigurno odstupili, ali ne i Leonida! Iako je Leonida po zaprimanju izvješća o nastupanju Perzijanaca svojoj maloj vojsci zapovjedio odstupanje, on je sam s 300 najhrabrijih Spartanaca ostao da zaštiti odstupanje, a samim time i da dokaže svojom žrtvom da je formalno pogrešna obrana klanca ustvari tračak nade za pobjedu. Leonida je, kao što je to uvijek kod velikih vojskovođa, vidio dalje, imao je viziju, uzimao u obzir moralni element rata. Za buduće bitke bilo je jako značajno da se ulazak u Heladu za doklačene barbare ne odigra bez boja.
Sami Grci baš tako su i shvatili bitku kod Termopila, a o tome jasno nam govori natpis na grobu Leonide i njegovih 300 Spartanaca:
- Putniče, obavjesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine.

Bitka kod Salamine 480. p. K.

Bitka kod Salamine doista je bila odlučujuća bitka drugog Grčko – Perzijskog rata. U situaciji kada je grčka kopnena vojska mogla još pružiti nesigurnu obranu na Korintskoj prevlaci, grčka flota je morala voditi pomorsku bitku koja će odlučiti ishod rata. Naime, u floti koja se prikupila u Salaminskom tjesnacu nije vladalo jedinstvo oko načina vođenja bitke. Peloponežani su zagovarali boj na otvorenom moru kod Korintske prevlake, a Atenjani pak zagovaraju da se boj protivniku nametne baš ovdje u tjesnacu. Prevagnuo je ugled Atenjana i njihovog zapovjednika Temistoklea, a možda i jačina njihove eskadre (200 trijera – Trijera, triremis – antički ratni brod na vesla, dužina 42 m, širina 5,80 m, visina bokova nad vodom 2, 55 m, dubina gaza 1,80 m. Posadu čini 170 veslača i 30 mornara epibata, građena od jelovine. Bokovi su joj ojačani s 2 – 3 uzdužne grede. Na pramcu se uzdiže trokutno nadgrađe na koje se u bitki postavlja drvena kula – kaštel. Ima tri reda vesala 62 u gornjem redu i 52 u srednjem i donjem redu. Na gornjoj klupi su veslači – talamiti, na srednjoj veslači – zigiti, a na donjoj veslači – traniti. Kao pomoćni pogon služi križni jarbol na sredini broda. Kormilari se s dva vesla na krmi, po jedno na svakom boku broda. Glavno naoružanje je kljun – embolon okovan metalom ugrađen na pramcu ispod vodene crte, te bacačke naprave koje služe za izbacivanje kratkih kopalja.)
Na lijevom krilu grčke flote bila je upravo atenska flota pod zapovijedanjem Temistoklea i ona se naslanja bokom na otok Belbina, u sredini je Korintska flota ispred ulaza u zaljev sa zadaćom da pazi na Egipćane, a na desnom krilu zapovijeda Spartanac Euribijad čija se flota naslanja bokom na poluotok Kinosuru. Jačina grčke flote je oko 300 trijera. Glavnina perzijske flote oko 600 brodova postrojila se u neuredan poredak vrste koji naizgled ima veću potencijalnu snagu, ali zbog bokova grčkih krila koji se oslanjaju na kopno, neće je moći natkriliti ni obuhvatiti. Grcima u prilog ide i smjer vjetara. Lijevo grčko krilo obuhvatilo je perzijsko desno krilo koje su činili glomazni i spori fenićanski brodovi. Fenićani nisu imali nikakvog izgleda u sudaru s grčkim brzim trijerama, a u trenutku abordažnog boja grčkim mornarima priključuju se i njihovi veslači jer oni su slobodni (nisu okovani).Feničani u panici stanu napuštati poredak i nalete na vlastito središte, pa panika zahvati i ostale perzijske brodova, što pak ugrozi leđa lijevom perzijskom krilu koje čine jonski Grci.
U bitki Grci su izgubili 40 brodova, a Perzijanci 200.

Drugi Arapsko izraelski rat (29. listopad – 07. studeni 1956. godine)

Francuskoj i Velikoj Britaniji novi politički kurs, koji je zauzeo Egipat, ugrožava i dovodi u pitanje njihov utjecaj na Bliskom istoku, a poglavito oko Sueskog kanala. Naime, Egipat je u srpnju 1956. godine nacionalizirao Sueski kanal, a to je bio jedan od povoda za intervenciju Francuske i Velike Britanije. Međutim, ima tu još nečega, Egipat je krajem 1955. godine nabavio iz tadašnjeg SSSR-a i drugih istočnoeuropskih zemalja velike količine modernog naoružanja, a to pak je predstavljalo prijetnju za tadašnje ekspanzionističke težnje Izraela. Vojničkom logikom trebalo je napasti što prije Egipat, prije nego se egipatski vojnici obuče i uvježbaju za rukovanje novim naoružanjem.
Britansko-francuske snage namjeravaju sinkroniziranim napadnim operacijama na Sinaju i u području Sueskog kanala razbiti Egipatsku vojsku, svrgnuti Nasera (tadašnji egipatski predsjednik), te tako prekinuti razvoj egipatske nezavisnosti. Plan je dalje predviđao da napad započne Izraelska vojska uz snažnu potporu britansko-francuskih zračnih snaga. To bi prisililo Egipatsku vojsku da koncentrira svoje snage na područje Sinaja, a britansko-francuske snage tada bi pomorskim i zračnim desantima zauzele područje Sueskog kanala, time odsjekle egipatske snage i uz sudjelovanje izraelskih snaga uništile egipatsku vojsku negdje u pustinjskom dijelu Sinaja. To je trebalo izazvati Naserov pad i postizanje ratnog cilja.
Neposredno pred početak neprijateljstava Egipatska vojska broji oko 100 000 vojnika, 500 tenkova, 400 zrakoplova i oko 40-tak manjih ratnih brodova. No, tu su još egipatske snage dragovoljaca i Nacionalna garda ustrojene na teritorijalnom principu.
Britansko-Francuski Ekspedicijski korpus jakosti je oko 20 000 vojnika razmještenih po bazama u Sredozemlju, 500 zrakoplova i preko 200 ratnih brodova. Izrael angažira snage jakosti četiri divizije.
Bez objave rata, nadnevka 29. listopada, napadom izraelske zračno-desantne bojne na prijevoj Mitla, uz istodobno otpočinjanje djelovanja po cijeloj crti bojišnice. Egipatske postrojbe pružaju veoma snažan otpor, a Egipatsko Vrhovno zapovjedništvo izvlači dio postrojbi na područje kanala jer raspolaže podacima da će britansko-francuske snage tu izvršiti desant. Izraelske divizije uspijevaju ući 16 kilometara na egipatski teritorij i pritom zarobljavaju jednu egipatsku diviziju, a sukladno planu i dogovoru izraelske postrojbe se zaustavljaju i počinju se ukopavati, te uređivati položaje za obranu. Velika Britanija i Francuska svijetu obznanjuju da žele razdvojiti zaraćene strane, pa angažiraju svoje desantne snage i to: Britanci na Port Said, a Francuzi na Port Fuad s namjerom da nastave prodor uz kanal prema El Kantari, Ismailiji i Suezu. Francuzi uspijevaju zauzeti Port Fuad, ali Britanci imaju probleme kod Port Saida.
Svijet reagira oštrom osudom, a SSSR prijeti, da ako se napadi i neprijateljstva ne zaustave, otvorenom vojnom intervencijom. Jasno je da nakon ovoga Britanci, Francuzi i Izraelci moraju povući svoje snage iz Egipta, a na Sinaj dolaze snage UN.
Time je Drugi Arapsko izraelski rat završen, no, na pomolu je uskoro Treći rat.